Preskoči na glavni sadržaj

Hermann Hesse: Ljepota leptira

Sentimentalni odnos čovjeka prema prirodi novijega je datuma, nastao možda tek iz naše nečiste savjesti prema njoj.


Sve vidljivo je izraz, sva priroda je slika jezik i šareno hijeroglifsko pismo. Danas, usprkos visoko razvijenoj prirodnoj znanosti, mi nismo odveć dobro pripremljeni i odgojeni za pravo promatranje i prije bi se reklo da smo s prirodom na ratnoj nozi. Neka druga vremena, možda sva vremena i sva razdoblja prije nego su tehnika i industrija zagospodarile Zemljom, imala su osjećaja i razumijevanja za čarobni jezik znakova prirode i znala ih čitati jednostavnije i nevinije od nas. Taj osjećaj nipošto nije bio sentimentalan. Sentimentalni odnos čovjeka prema prirodi novijega je datuma, nastao možda tek iz naše nečiste savjesti prema njoj.

Smisao za govor prirode, smisao za uživanje u raznolikosti koju stvarajući život svugdje očituje, poriv za nekakvim tumačenjem toga raznovrsnog jezika, štoviše ta snažna potreba za odgovorom stara je koliko i čovjek. Slutnja nekog skrivenog, nekog svetog jedinstva iza silne raznovrsnosti, neke pramajke iza svih tih poroda, nekog stvoritelja iza svih stvorenja, taj čudesni pradavni nagon čovjeka za povratkom iskonu svijeta i tajni njegovih počela bio je i ostao korijenom svekolike umjetnosti. Izgleda da smo se danas beskrajno udaljili od štovanja prirode u tom pobožnom smislu traženja jedinstva u raznolikosti. Ne priznajemo rado taj djetinji iskonski nagon u sebi i zbijamo šale kada nas na njega podsjete. No vjerojatno je ipak zabluda, kada držimo da mi i cijelo današnje čovječanstvo u sebi nemamo strahopoštovanja i sposobnosti za pobožan doživljaj prirode. Ovog nam je trenutka prilično teško, dapače nemoguće, prirodu onako bezazleno pretakati u mitove i Stvoritelja onako djetinje personificirati i obožavati kao Oca, kako je to polazilo za rukom nekim drugim vremenima. Možda i nismo u krivu kada nam se gdjekad oblici stare pobožnosti čine pomalo površnima i neozbiljnima, i kada slutimo daje silna, sudbonosna sklonost suvremene fizike prema filozofiji u osnovi pobožan proces.

Vladali se mi pobožno-skromno ili nadmoćno-drsko, bilo da se ranijim vjerovanjima u oduhovljenost prirode podsmjehujemo ili divimo: naš stvarni odnos s prirodom, čak i tamo gdje ju poznajemo još samo kao predmet izrabljivanja, zapravo je odnos djeteta s majkom, a osim onih nekoliko drevnih putova, koji čovjeka mogu privesti blaženstvu i mudrosti, nisu pronađeni novi. Jedan od tih putova, najjednostavniji i najdjetinjiji, jest začuđenost nad prirodom i slutnjom ispunjeno osluškivanje njezina govora.

"Tu sam da bih se čudio!" kaže Goetheov stih. S čuđenjem sve počinje, s čuđenjem i završava, pa ipak, to nije uzaludan put. Divim li se nekoj mahovini, kristalu, cvijetu, zlaćanomu kukcu ili nebeskim oblacima, moru i spokojnim, divovskim uzdisajima njegovih vala, leptirovu krilu i poretku kristalnih mu rebara, obliku i šarenu optočju njegovih rubova, raznoliku pismu i ukrasju njegova crteža i beskrajnim, dražesnim, čarobno blagim prijelazima i nijansama boja - svaki put kada okom ili drugim osjetilom doživim djelić prirode, kada me on privuče i očara i njegovoj se pojavi i objavi načas otvorim, u istom trenutku zaboravim čitav onaj pohlepni i zaslijepljeni svijet ljudske nužde, i umjesto da mislim ili zapovijedam, stječem ili izrabljujem, suzbijam ili organiziram, ja u tom trenutku ne činim ništa drugo, već se poput Goethea "čudim", i tim se čuđenjem ne zbratimih samo s Goetheom i svim drugim pjesnicima i mudracima, već se zbratimih sa svim onim što s divljenjem ćutim kao živ svijet: s leptirom, kukcem, oblakom, rijekom i gorom, jer sam na putu čuđenja na trenutak utekao svijetu podjela i stupio u svijet jedinstva u kojem stvar i stvor jedno drugom govore: tat twam asi ("To si ti.") Na bezazleniji odnos s prirodom, kakav su gajili raniji naraštaji, gledamo katkada sa sjetom, pa i zavišću, no svoje doba ne želimo shvaćati ozbiljnije negoli zaslužuje i ne želimo se primjerice žaliti što se na našim visokim školama ne naučavaju najjednostavniji putovi k mudrosti, dapače što se tamo namjesto umijeća ¦ divljenja naučava upravo suprotno: prebrojavanje i mjerenje umjesto ushićenja, trezvenost umjesto očaranosti, kruto ustrajanje na odvojenosti pojedinca umjesto njegove bliskosti s cjelinom i jedinstvom svijeta. Te visoke škole nisu škole mudrosti, već škole znanja; no upravo one prešutno predmnijevaju da postoji ono što same ne mogu naučavati, sposobnost doživljaja, ganuća, Go-etheovo divljenje, i njihovi najvrsniji duhovi ne poznaju višega cilja od toga da ponovno budu stepenica prema upravo takvim pojavama kao što su Goethe i drugi istinski mudraci. 

(1935.)

Iz: Hermann Hesse, Umijeće dokoliceZagrebačka naklada, 2000.

Popularni postovi s ovog bloga

Dostojevski: Znati da sunce postoji

...Ti, ti sve razumeš. Zato sam i čeznuo da mi dođeš. Vidiš, ja sam ti odavno hteo štošta da kažem, ovde među ovim izgrebanim zidovima, ali sam ćutao o najvažnijem: sve nekako kao da vreme još nije došlo. A sad sam dočekao poslednji dan, da svu dušu pred tebe izlijem. Brate, ja sam u sebi za ova dva poslednja meseca novog čoveka osetio, vaskrsao je u meni novi čovek! Bio je zatvoren u meni, ali se nikada ne bi javio da ne beše ovog fomovitog potresa. Strašno! I šta me se tiče što ću u rudnicima dvadeset godina budakom rudu kopati - ništa se ja toga ne bojim - drugo je sad meni strašno: da mi ne izmakne taj vaskrsli čovek! Ja mogu naći i tamo, u rudnicima, pod zemljom, pored mene, u takvom istom robijašu i ubici, ljudsko srce, i sprijateljiti se s njim, jer i tamo se može živeti i voleti, i trpeti! Mogućno je preporoditi i vaskrsnuti u tom robijašučoveku zamrlo srce, mogućno je lebdeti nad njim godinama i, naposletku, izbaviti iz ponora na svetlost već uzvišenu dušu, patničku svest, pr…

Borislav Pekić: Postoji samo jedan izvoran strah - strah od sebe

Nikad nisam bio nesrećan što su me mrzeli, nikad uplašen kad su podizali hajke na mene, nikad nespreman za dan gnjeva. Pa ipak duboko, na dnu mene, sahranjenim naseobinama, pokrene se ponekad nemo i gorko pitanje: čemu?



8. maj 1955.

Od prvog dana padale su tople i crvene kiše. One su punile plitke erozije iskustva i dvadeset pet godina su padale kao dobre crvene, i nešto gore zelene i još ledenije plave i najzad kao mrtve devičanske bele kiše. Bio sam napunjen morem i nisam znao, kad već nisam bio.

To more na izgled, kao i svako drugo, bilo je nešto svetlije od drugih mora, jer je u njemu bez pompe bila sahranjena svetlost. I malo tamnije od noći koje su kao olupine konkvistadorske flote, plovile po njemu, po tom moru o kome pričam i koje govori o meni suvim peščanim slovima. Kroz more vidim svoje dno i kroz sebe njegovo dno.

Ta dva dna su kopno potopljenog ostrva čija je jedina slava i jedina smrt bila u njegovom vulkanu. Ja sam njegova razuđena obala i moji talasi se hrane sočnom zemljo…

Erich Fromm: Da li je moguće imati ljubav?

Voljenje također ima dva značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u kontekstu modusa imanja ili modusa bivanja.

Da li je moguće imati ljubav? Kada bi odgovor bio pozitivan, ljubav bi bila stvar, supstancija koju je moguće imati, posjedovati. Ali nema stvari kao što je »ljubav«. »Ljubav« je apstrakcija, možda božica ili otuđeno biće, premda nitko nikada tu božicu nije vidio. U stvarnosti postoji samo čin voljenja. Voljenje je produktivna djelatnost. Ona implicira brigu, poznavanje, reagiranje, afirmiranje, uživanje prema osobi, drvu, slici, ideji. Ona znači oživljavanje, povećanje njegove/ njene životnosti. To je proces samoobnavljanja i samouvećavanja.

U modusu imanja doživljaj ljubavi znači ograničavanje, zatvaranje ili upravljanje predmetom »ljubavi«. Ona je bremenita opasnošću od ugušivanja, ona je umrtvljujuća, zagušljiva, ubojita, neživotodavna. Ono što ljudi nazivaju ljubavlju obično je zloupotreba riječi da bi se sakrila stvarnost njihova nevoljenja. Još uvijek ostaje sas…